ZEMLJA LEDA, VATRE… I REDA

Norveška me u mojim razmišljanjima sa pozicije čoveka koji je još nije posetio podseća na neku daleku i nepoznatu zemlju na severu, iza Zida i dalje. Zemlju leda i vatre, naroda koji živi loveći ribu i sanjajući sunce. Da bi otkrio bar delić dobro skrivene tajne ove zemlje, sačuvane u prastarim dokumentima ili na kamenim pločama ispisanim runama, počeo sam sa učenjem današnje književne verzije norveškog jezika – Bokmål. Pročitao sam i knjigu „Vikinzi“ čiji je autor Arnolf Krauze, istoriju nekada najmoćnijeg naroda svoga vremena, a pozabavio sam se i tajnama nordijske mitologije i njenim panteonom. Naravno, sagledao sam i najnovije ekonomske parametre vezane za ovu kraljevinu. Otkrio sam mnogo toga ali spoznao i istinu koja se od nas krila. Srbi izgleda nisu narod najstariji i najpametniji, ne živimo bolje i lepše nego u Norveškoj gde su ljudi nasmejani i pored toga što sunce ne viđaju tako često kao mi, a u toj dalekoj zemlji je i životni standard (nešto) viši nego kod nas…

Nadam se da ću na kraju otkriti tajnu koju ova zemlja krije, ne u runama nego u zakonima i poštenom i odgovornom odnosu političara prema svom narodu. U toj dalekoj zemlji netaknute prirode i fjordova ljudi rade pošteno i za poštene, dobre plate. Ne brinu za svoju egzistenciju a odlaze iz zemlje samo ukoliko su avanturističkog duha a ne zato što od svog rada ne mogu da prežive. Norveška je i zemlja sa velikim državnim fondom koji potiče od nafte u kome čuva novac i pametno ga ulaže. Ah da, ni norveški fudbaleri više nisu konobari amateri koje smo ismejavali… Da ponovim još jednom tu magičnu reč, poštenje, reč koja se kod nas izgleda nekako zaturila.

Rune ili Runsko pismo su prastaro pismo germanskih naroda i jezika kojima su se služili. Korišćeno je pre usvajanja latiničnog pisma, odnosno pre primanja hrišćanstva. Prema predanju rune je nordijski bog Odin otkrio dok je visio proboden kopljem na svetom drvu jasenu, prinešen na žrtvu samom sebi. Da bi spoznao magično značenje runa Odin je žrtvovao jedno oko.

ZEMLJA LEDA, VATRE… I REDA